Već se duže vrijeme mučim napisati novi tekst – tema je trebala biti senzorna integracija, no tipkam pola stranice već dva mjeseca, a riječi ne izlaze iz mene. I onda odjednom, za vrijeme tuširanja (mame znaju da je to jedinih 5 minuta u danu kada mogu biti same sa svojim mislima) tema se nametnula sama. Moja beba će za koji dan navršiti šest mjeseci i sada sam konačno uvjerena da je potpuno savršena i zdrava. Nakon lude trudnoće, nisam se mogla opustiti i vjerovati liječnicima jer mi je u glavi stalno bilo “Što ako…”. U svakom slučaju, znala sam da želim pričati o svojoj trudnoći, ali trebalo mi je vremena da je prebolim i sredim misli.
Krajem kolovoza prošle godine saznala sam da sam trudna i nisam ni stigla povjerovati u to, a već sam u 6. tjednu trudnoće završila na hitnoj zbog slabosti i povišene temperature. Sasvim neočekivano, tu nedjeljnu večer, vidjela sam srce svoje I. i konačno se malo opustila, no sreća je potrajala svega pola sata dok nisu stigli nalazi krvi. Mladi liječnik gledao je čas u mene, čas u papire.
“Nalazi krvi su u redu, ne radi se o nekoj upali koja zahtjeva antibiotik, no pronašli smo vam blaste – nezrele oblike leukocita koji tu ne bi trebali biti pa ćemo preporučiti da obavite pregled kod hematologa.”
“Ok, a na što bi to moglo upućivati?”
“Kažem, najbolje je da se naručite kod hematologa.”
Sjela sam u auto, gledam u M., koji je jednako zbunjen kao i ja, pitam hoćemo li guglati ili da pustim. Odlučim, naravno, proguglati čisto da pronađem informacije o čemu bi se moglo raditi i da se umirim jer možda nije ništa strašno, no sve stranice vrištale su isto – leukemija.
Sjećam se penjanja u stan, zujanja u ušima i osjećaja da želim iskočiti iz kože. Uslijedilo je nekoliko dana iščekivanja termina kod hematologa, a onda olakšanje. Postojala je i službena dijagnoza mog stanja – leukemoidna reakcija u trudnoći. Zaista nikad nisam čula za takvo što, ali zvučalo je kao dobro objašnjenje. Ponekad se tijelo toliko šokira trudnoćom da počne proizvoditi nenormalne stanice kao sustav obrane i nakon nekog vremena stanje se unormali.
Ipak, odradili smo još neke krvne pretrage kako bismo isključili viruse koji su mogli pokrenuti takvu reakciju, ali bila sam sigurna da će to biti ok – pa ja sam hipohondar i paničar, kontrol frik koji se za trudnoću odlučio na godišnjem odmoru kad nisam među ljudima i klincima sa šmrkavim nosićima. Koliko sam samo bila u krivu…
CMV – Citomegalovirus u trudnoći
Kad je stigao nalaz, sva moja pozitiva pala je u vodu. CMV – tri slova koja su mi uništila trudnoću. Bila sam pozitivna na citomegalovirus – virus koji se najčešće prenosi među djecom, po simptomima se ne razlikuje od običnih viroza i prehlada, ali je u trudnoći veoma opasan jer može uzrokovati teške malformacije ploda. S tim nalazom odlazim na Zaraznu, u nadi da će mi netko objasniti ta IgM i IgG protutijela (iako sam dobro znala što znače) i reći da stvari ipak nisu za paniku, no nisam čula riječi koje bi me umirile.
Dodatnim nalazima utvrdilo se da sam zaražena baš u početku trudnoće, kada dolazi do stvaranja organa bebe, a samim time i posljedice mogu biti teže – spontani pobačaj, prijevremeno rođenje ili oštećenje ploda. Osjećaje koji su mi tada prolazili tijelom ne mogu ni pretvoriti u rečenice, ali znala sam samo jedno – to je naša beba bez obzira na sve. Tražila sam primjere, raspitivala se, sto puta pretražila iste forume, no podataka o zarazi citomegalovirusom u trudnoći bilo je vrlo malo, a i ono što sam pronašla nije imalo kraj kakav sam priželjkivala.
Rezultati amniocenteze
Strepila sam da ću nabasati na liječnike koji će u startu otpisati moju bebu i preporučiti abortus zbog mogućih malformacija ploda, no na svu sreću i infektolog i ginekologinja, u čije smjene sam sasvim slučajno nabasala, bili su i više nego optimistični.
Na njihovu preporuku, u 16. tjednu trudnoće, radili smo amniocentezu kako bismo utvrdili je li virus prešao kroz posteljicu i je li se beba zarazila. Mislim da je to bio jedan od najgorih dana u mom životu – sjećam se da sam još ujutro, na putu u bolnicu, razmišljala da odustanem. Prema riječima infektologa, bilo je bitno utvrditi je li se beba zarazila intrauterino jer to često zahtjeva liječenje bebe odmah po porodu – stoga sam svoj strah ostavila po strani i napravila ono što je najbolje za bebu.
Amniocenteza je bila jedno od najgorih iskustava u mom životu – ne toliko fizički koliko psihički jer je ta igla ništa naspram papira s mogućim nuspojavama koji prije potpišete.
Nekoliko dana nakon nje hospitalizirana sam zbog sumnje na otjecanje plodove vode, no ubrzo se stanje popravilo, a za vrijeme boravka stigli su i rezultati amniocenteze – beba nije bila zaražena. Tad je sve drugo prestalo biti važno, ja sam otpuštena iz bolnice, a onaj se mali postotak, koji je ostavljao mogućnost da se beba zarazi u ostatku trudnoće, zaboravio. Iako, moram priznati, nikad mi nije u potpunosti dao mira.
Kako je sve završilo… (ili počelo 😃)?
Pa ipak, jednog svibanjskog poslijepodneva, stigla nam je naša I. Prekrasna i zdrava. Taman u malom predahu od korona ludila, tako da je i tata mogao biti s nama. Nakon devet mjeseci strahova i panike, konačno je bila tu. Ne mogu pronaći dovoljno riječi zahvale kojima bih opisala svoju ginekologinju dr. Bekavac iz KB Sveti Duh. Ona me gurala psihički i vjerovala u moju bebu čak i kad ja nisam. Već je i prije poroda upoznala neonatologe s našim slučajem te je I. odmah testirana na CMV i pregledana uzduž i poprijeko, a svi nalazi govorili su isto – idemo kući sa svojom zdravom bebom.
Čudno je kako život složi stvari – prije godinu dana, točno u ovo vrijeme, proživljavala sam najteže trenutke svog života, a danas imam savršenu bebu koja me ometa da napišem ovaj tekst.
Ovih dana navršavamo šest mjeseci i zaista ga želim završiti – za nju, za mene, za sve uplašene Mateje koje sjede negdje u čekaonici i bore se s dijagnozama koje ne slute na dobro. Zaista ne želim prosipati floskule kako će sve završiti dobro ako vjerujete u to i da je najvažnije pozitivno razmišljati. Ja prva nisam mogla zadržati pozitivne misli iako sam se trudila, a moja trudnoća bila je isprepletena strahom, tugom i tjeskobom, no ipak želim ukazati na to da su sretni završeci mogući čak i kad je sve okrenuto protiv nas.
Naša I. se izborila i pobijedila statistiku i to od srca želim svima koji se nađu u sličnoj situaciji, a ovaj tekst neka bude svijetla točka nekoj mami koja je traži, kao što sam je i sama tada tražila i trebala.
