ADHD kod djece i odraslih – uzroci, simptomi i terapija

ADHD (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) ili poremećaj pažnje s hiperaktivnošću je neurorazvojni poremećaj kod djece i adolescenata koji može trajati i kroz odraslu dob.

ADHD se češće pojavljuje kod dječaka nego kod djevojčica, a najčešće se otkriva u prvim godinama školovanja kada se kod djeteta primijete poteškoće u učenju i praćenju nastave.

ADHD – koji su prvi simptomi kod djece?

Prvi simptomi ADHD-a koje roditelji mogu primijetiti kod djece su smanjena koncentracija te nemogućnost održavanja pažnje. Dijete koje pati od ovog poremećaja pažnje često zna biti karakterizirano kao hiperaktivno dijete koje prati impulzivno ponašanje. Ipak, ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i maštoviti.

Treba imati na umu kako dijete nema poremećaj pažnje ako ima samo jedan ili dva navedena simptoma iz tablice koja slijedi. Za postavljanje dijagnoze treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti. Često može biti riječ i o nekim drugim poteškoćama u učenju, npr. disleksiji, stoga je važno da zaključke ne donosite sami već da se obratite stručnjacima.

Simptomi ADHD-a grupiraju se u tri glavna obrasca ponašanja:

Postoje tri tipa ADHD-a, ovisno o tome koji simptomi iz navedene tablice dominiraju:

• kombinirani tip (simptomi iz sva tri stupca podjednako zastupljeni)
• predominantno nepažljivi tip
• predominantno hiperaktivno-impulzivni tip

Uzroci ADHD-a

Mogući uzroci ADHD-a još uvijek nisu poznati, ali liječnici imaju različite pretpostavke o mogućim krivcima. Roditelji često znaju brinuti kako su za ADHD krivi manjak posvećenosti djetetu ili prekomjerno gledanje televizije, što je pogrešno.

ADHD ne uzrokuje niti pretjerana konzumacija šećera, niti loše obrazovanje niti bilo kakve alergije. On ne može biti preveniran ili izliječen, ali njegovo rano otkrivanje može pomoći djetetu u kontroli simptoma.

Liječnici kao moguće uzroke ADHD-a navode:

• genetsko nasljeđe – ADHD ima tendenciju pojavljivati se unutar obitelji
• kemijska neuravnoteženost – moždani kemijski spojevi kod oboljelih od ADHD-a mogu biti izvan kontrole
• moždane promjene – područja u mozgu koja kontroliraju pozornost su manje aktivna kod djece koja pate od ADHD-a
• ozlijede mozga – ozlijede frontalnog dijela mozga mogu prouzročiti probleme s kontrolom impulsa i emocija
• loša prehrana, infekcije, pušenje i alkohol u trudnoći – ovo su sve faktori koji utječu na razvoj djetetovog mozga u trudnoći
• meningitis
• encefalitis
• velika životna promjena – preseljenje, smrt u obitelji, rastava roditelja

Dijagnoza ADHD-a

Dijagnoza se postavlja kod djece u dobi od 6 godina starosti nadalje jer je normalno ponašanje predškolaca često slično simptomima ADHD-a. Ne postoji standardizirani test za djecu čijim se rješavanjem može otkriti postojanje ovog poremećaja.

Također, za postavljanje dijagnoze bitno je:

• da simptomi traju dulje od 6 mjeseci,
• da se simptomi manifestiraju u dvije ili više sredina (npr. kod kuće, u školi, na izvanškolskim aktivnostima i sl.)
• postojanje jasnih dokaza kako simptomi izazivaju značajna oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Kako se provodi liječenje ADHD-a?

ADHD je poremećaj koji zahtjeva cjeloživotnu kontrolu nad simptomima čime se postiže poboljšanje odnosa s učiteljima i ostalom djecom iz okoline. Također, ovakvim pristupom ostvaruju se i uspješni rezultati tijekom školovanja.

Kako bi se okolina prilagodila oboljelom djetetu, na roditeljima je da pravovremeno educiraju učitelje, ostale roditelje i obitelj o problemima s kojima se susreću. U slučaju ignoriranja ovog problema, kod djeteta se lako može razviti manjak samopouzdanja te frustracija zbog neuspjeha i mogućeg omalovažavanja.

Psihoterapija

Uvođenje nekog oblika psihoterapije pomaže oboljelom i njegovoj obitelji kako bi se svi zajedno uspješnije nosili sa svakodnevnim problemima. Kod ADHD-a važno je fokusirati se na pomoć djetetu pri učenju, kontroli bijesa i terapiju kroz koju će naučiti kako kontrolirati emocije i frustracije.

Bihevioralna terapija je vrsta psihoterapije kojoj je krajnji cilj utjecati na promjenu ponašanja kod oboljele osobe. U praktičnom smislu, djetetu se pomaže tako da bolje organizira određene zadatke te da pravilno rasporedi svoje vrijeme. Isto tako, nastoji se dijete naučiti kako reagirati u određenim situacijama te promišljati prije nego što reagira.

Ostatak obitelji ili učitelji mogu pomoći tako što će pratiti ponašanje djeteta i roditeljima dati povratnu informaciju o tome kako se dijete nosilo s time. Terapeuti dijete mogu učiti i socijalnim vještinama, poput čekanja na red, dijeljenja igračaka, traženja pomoći ili kako reagirati na provociranje u školi.

Roditeljima se preporučuje obiteljsko ili bračno savjetovanje kako bi se naučili nositi s promjenama u ponašanju i kako bi dogovorili obrasce ponašanja koje se od djeteta očekuju.

Isto tako, novonastali obiteljski problemi u kojima se roditelji ne snađu na vrijeme mogu omesti i njihov odnos, odnos supružnika, stoga porazgovarajte s terapeutom ili psihologom o tome što očekujete jedan od drugoga u odgoju djeteta te kakva ponašanja nastojite tolerirati.

Ako i ostatak obitelji pobliže upoznate sa situacijom i problemima i educirate ih o tome kako da reagiraju u određenim situacijama, ne sramite se uzeti vrijeme za vas dvoje tijekom kojeg ćete nasamo, bez djece, razgovarati o budućim planovima i svemu što vas muči.

Mnogi ljudi s ADHD-om žive uspješan, sretan i ispunjen život zahvaljujući terapiji. Važno je pratiti simptome koji se pojavljuju i kontinuirano prilagođavati terapiju. Može se dogoditi da će lijekovi ili psihoterapija nakon nekog vremena prestati djelovati. U tom slučaju morat ćete promijeniti ili vrstu terapije ili dozu lijekova.

Terapija stimulansima

ADHD se može liječiti određenim stimulansima (amfetaminima) koji pomažu u kontroli hiperaktivnosti i impulzivnog ponašanja te se odabiru kao zadnji izbor terapije. Njihovo konzumiranje mora biti propisano i kontrolirano od strane vašeg liječnika. Liječenje stimulansima na prvu može zvučati pretjerano, ali oni djeluju tako da povećavaju razinu kemijskih spojeva u mozgu koji utječu na proces razmišljanja i održavanja pozornosti.

Nažalost, česte moguće nuspojave prilikom korištenja stimulansa su visoki krvni tlak te pojava anksioznosti. Osobe koje boluju od određenih srčanih problema, glaukoma, bolesti bubrega ili jetre trebale bi na vrijeme upozoriti liječnika kako bi im se, ili prilagodila doza, ili pronašao drugi oblik terapije.

Ostale nuspojave stimulansa koje se mogu javiti su:

• smanjen apetit
• problemi sa spavanjem
• tikovi
• promjene osobnosti
• bolovi u trbuhu
• glavobolje
• povećana iritabilnost

Kako kao roditelj pomoći djetetu s ADHD-om?

Svako dijete je individualno i svako dijete zahtjeva različit pristup u odgoju, pogotovo djeca koja se bore sa svakodnevnim stvarima koje nama možda nisu teške. Potrebne su vrlo male promjene u vašoj svakodnevnoj rutini kako biste djetetu oboljelom od ADHD-a olakšali život i naučili ga da se nosi sa svojim problemom.

1. Prihvatite činjenicu da je vaše dijete – kao i svako dijete – nesavršeno.
   • Nije lako prihvatiti kako se vaše dijete po nečemu izdvaja od ostalih, ali ako dijete osjeća da ste nezadovoljni i frustrirani, moglo bi postati zbunjeno, okrivljavati sebe i time si prouzročiti manjak samopouzdanja. Da bi se dijete osjećalo prihvaćenim mora osjetiti kako ga roditelji neprestano podupiru i kako mu vjeruju.
2. Nemojte slijepo vjerovati ‘optužbama’ od strane učitelja i profesora
   • To što učitelji, iz vlastitog neznanja, vaše dijete možda opisuju kao ‘sporo’, ‘razigrano’, ‘nemotivirano’ ne znači da morate odustati od ulaganja u djetetovo znanje i prestati mu pomagati oko jednostavnih zadataka.
   • Um takve djece funkcionira drugačije od ostalih, ali djeca oboljela od ADHD-a imaju istu mogućnost uspjeha u obrazovanju kao i sva ostala djeca.
3. Znajte prepoznati razliku između discipliniranja i kažnjavanja
   • Disciplina je poželjna jer uči dijete na koji način se ponašati. Ona uključuje objašnjavanje djeteta o tome zašto je pogrešno reagiralo u nekoj situaciji te usmjeravanje od roditelja prema prihvatljivom ponašanju.
   • S druge strane, kaznom se stvara strah i sram kod djeteta i forsiranje određenog ponašanja, što dijete može zbuniti i udaljiti od roditelja. Ako dijete kažnjavate, koristite kaznu samo ako je nužna:
     • npr.: ako dijete i dalje mački navlači rep – iako ste mu rekli da to ne radi već više puta puta i usmjerili ga na neku drugu aktivnost – onda je opravdano smjestiti ga u sobu i pustiti ga da razmisli o tome što je pogriješilo
   • Pozitivna ponašanja poželjno je nagrađivati, a negativna se ne smiju kažnjavati, već se razgovorom dijete mora usmjeriti na neku drugu aktivnost i pojasniti mu zašto to što uporno radi nije dobro.
4. Ne kažnjavajte dijete za ponašanje koje ne može kontrolirati
   • Djeca s ADHD-om imaju poteškoće u izvršavanju mnogih jednostavnih zadataka (npr. spremiti krevet) zato što im neki drugi podražaji iz okoline lako odvuku pažnju.
     • u ovakvim situacijama najbolje je dijete par puta podsjetiti na ono što želite da napravi, a kazniti ga možete samo ako dijete to izričito odbije napraviti
5. Praćenjem ponašanja vašeg djeteta, naučite ‘preduhitriti’ potencijalne burne situacije
   • Ako planirate s djetetom u šetnju, trgovinu ili posjet prijatelju, prije nego što krenete razgovatajte o onome što očekujete od njega dok niste doma i pitajte ga postoji li nešto što mu možda ne odgovara, čime trenutno nije zadovoljan.
   • Pokušajte uspostaviti rutinu u kriznoj situaciji jednostavnim odvajanjem djeteta sa strane i razgovaranjem o tome što se događa. Najvažnije je da ste uporni u svojoj namjeri i da imate određenu rutinu koje dijete lako prati.
6. Potražite pomoć od ostalih ukućana, profesora u školi, ali i stručnjaka
   • Kontaktirajte pedijatre, psihologe ili psihijatre koji su specijalizirani u radu s oboljelima od ADHD-a i ne bojte se potražiti drugo mišljenje. Pokušajte educirati profesore o svakodnevnim problemima s kojima se susrećete te ih upozorite na obrasce ponašanja koji se najčešće pojavljuju. Imajte uvid u djetetove ocjene i generalni napredak u školi.
7. Pojednostavite djetetu prostor u kojem živi
   • Stvorite prostor u tihom i mirnom okruženju u kojem će dijete učiti, čitati ili rješavati zadaću, ali se i odmoriti ako osjeti da mu je previše svega. Držite dom čistim i urednim zato da vaše dijete ima lakšu predodžbu o tome gdje se što nalazi.
   • Televizija, video igrice ili računala potiču impulzivna ponašanja te njihovo korištenje mora biti vremenski regulirano. Povećajte aktivnosti na otvorenom prostoru gdje će vaše dijete moći ‘ispucati’ suvišnu energiju.

U sljedećem videozapisu možete pogledati igru za cijelu obitelj kojom ćete pomoći u ‘uvježbavanju’ fokusiranja kod svoje djece:

ADHD kod odraslih

Odrasli koji pate od ADHD-a mogu imati poteškoće s organizacijom i raspolaganjem vremena, postavljanjem i izvršavanjem određenih ciljeva i, katkada, zadržavanjem posla. Na psihološkoj bazi mogu se pojaviti problemi kod održavanja veza, prijateljskih i ljubavnih, ali i nisko samopouzdanje te razvoj ovisnosti.

Simptomi mogu biti sljedeći:

• kronično kašnjenje ili zaboravnost
• anksioznost
• teška kontrola bijesa
• impulzivnost
• neorganiziranost
• odugovlačenje u obavljanju poslova
• frustriranost
• kronična dosada
• problemi s koncentracijom prilikom čitanja
• česte i  nagle promjene raspoloženja
• depresija
• niska motivacija

Dijagnozu ADHD-a kod odraslih nije nimalo lako uspostaviti. Često odrasli znaju prepoznati simptome poremećaja pažnje kod sebe tek onda kada (i ako) tu dijagnozu dobiju njihova djeca. U drugim slučajevima, ako odrasli potraže pomoć zbog depresije ili anksioznosti, moguće je otkriti povezanost tih problema s ADHD-om.

Da bi se poremećaj pažnje stopostotno utvrdio, odrasla osoba mora imati konstantne i prisutne simptome koji datiraju još iz djetinjstva. Gotovo polovica djece koja pate od ADHD-a nastave se boriti s njim kroz cijeli život.

Dodatni podaci koji mogu pridonijeti dijagnozi su:

• intervju sa suprugom, roditeljem ili bliskim prijateljem oboljelog
• detaljan sistematski pregled koji uključuje i neurološko testiranje
• psihološko testiranje
• uvid u obrasce ponašanja oboljelog tijekom djetinjstva, mogući događaji iz prošlosti koji su mogli djelovati traumatizirajuće