Sezona upisa u prvi razred u punom je jeku i često, onako usput, uhvatim razgovore mama: „Što su tvojeg pitali?“, „Trebaju li znati čitati?“ te još mnogo sličnih pitanja. I sama u obitelji, od ove jeseni, imam velikog školarca pa vidim da se prema njegovom upisu u školu svi zajedno odnosimo kao da, u najmanju ruku, polaže prijemni ispit za medicinu. Pa što se, dakle, ispituje na tom strašnom testu?
Kod upisa u školu procjenjuje se djetetova fizička, kognitivna i emocionalna zrelost za svladavanje školskih izazova i zadataka.
Dijete bi trebalo baratati osnovnim pojmovima o sebi i svijetu o sebi – poznavati svoje ime i prezime, dob, mjesto stanovanja, imena članova obitelji, zanimanja, imenovati boje i svakodnevne pojmove – biljke, životinje, pojave.
Dijete prije polaska u školu ne treba znati čitati i pisati, ali je bitno da ima razvijenu finu motoriku i grafomotoriku te usvojene predvještine čitanja, pisanja i matematike kako bi kasnije uredno usvajalo vještine čitanja, pisanja i matematike (Filić i sur., 2017).
Grafomotorika
Dobro razvijena grafomotorika djeteta predškolske dobi podrazumijeva mogućnost pravilnog hvata olovke, precrtavanje i zatvaranje likova (krug, trokut, kvadrat, romb), mogućnost povlačenja linija prema zadanom uzorku od crte do crte i od točke do točke, a linije bi trebale biti jasne i adekvatnog pritiska.
Predvještine čitanja i pisanja
Predvještine čitanja i pisanja ponajprije se odnose na uredan jezično-govorni razvoj i razvijenu fonološku svjesnost (glasovnu analizu i sintezu).
Do polaska u školu dijete bi trebalo pravilno i tečno izgovarati sve glasove te se pravilno gramatički izražavati. Ukoliko ovaj kriterij nije zadovoljen, dijete bi moglo imati teškoća u početnom čitanju i pisanju jer će riječi pisati onako kako ih čuje ili izgovara (npr. liba, a ne riba).
Ukoliko dijete od dobi od 5,5 godina ne izgovara sve glasove pravilno ili je u svom govoru agramatično (ne koristi glagolska vremena, zamjenice, padeže, jedninu/množinu pravilno) roditelji bi svakako trebali potražiti savjet logopeda kako bi se u pripremnoj godini za polazak u školu teškoće umanjile ili ispravile.
Predmatematičke vještine
Predmatematičke vještine odnose se na niz znanja, činjenica i postupaka koje djeca usvajaju prije polaska u školu, a bitne su za razumijevanje matematike. Usvojenost predmatematičkih vještina određuje uspjeh u matematičkim vještinama tijekom školskog razdoblja (Filić i sur., 2017).
Važno je da dijete predškolske dobi razumije prostorne i vremenske odnose te da usvoji orijentaciju na tijelu, u prostoru i na papiru. Također, bitno je da dijete razumije odnose među predmetima (npr. veći-manji, kraći-duži, lakši-teži), svojstva predmeta (topao-hladan, tvrd-mekan) te pojam broja i količine.
Uistinu, o predvještinama čitanja, pisanja i matematike dalo bi se napisati jako puno stranica i smatram da razvoj tih vještina te savjeti kako ga unaprijediti zaslužuju posebnu kolumnu.
Ono čemu sam ja danas htjela dati naglasak je zapravo, nazovimo to tako, „B set vještina“ koje se možda direktno i ne ispituju na samom upisu u školu, ali bih ih ja svakako htjela naglasiti jer su preduvjet za djetetovo funkcioniranje u svakodnevnom školskom okruženju.
Samostalnost
Prije koju godinu našla sam se u razgovoru s djecom i mamama na dječjem igralištu. Mislim da je bio kraj kolovoza jer je top tema bila početak školske godine i djeca su s nestrpljenjem iščekivala prvi dan velikog prvog razreda.
Bilo je tu priča tko će s kime sjediti, kakve torbe imaju, pernice s Minionsima ili Anom i Elzom. Jedna mama se nasmijala i rekla: „A jel’, samo su torbe bitne? A tko si od vas zna sam zavezati tenisice ili sam ići na toalet?“.
Sve mame su se nasmijale, ali ubrzo nakon smijeha mogli su se primijetiti upitnici nad glavama.
Taj razgovor mi je baš ostao u sjećanju i zapravo sam dosta dugo vremena razmišljala o njemu. Uistinu, i sama kao teta nema stvari koju neći kupiti svojem nećaku, naručivat ću s interneta majice s njegovim najdražim likovima, skupljati sličice koje mu nedostaju i sve sitnice na koje se roditelji ljute samo da moje zlato ima desetminutno zadovoljstvo.
Sigurna sam da je tako i u drugim obiteljima. I roditelji, i bake i djedovi, i tete i stričevi žele djeci osigurati najbolje, a koliko pri tome dajemo naglasak na njihovu samostalnost?
Upravo je samostalnost jedna od najvažnijih vještina za polazak u školu. Djetetu će uistinu puno lakše biti u školi ukoliko usvoji higijenske navike vezane uz samostalan odlazak na toalet, ispuhivanje i brisanje nosa, samostalno odijevanje i obuvanje, uzimanje jela i pića i slično.
Radne navike i vještine
Usko vezane uz samostalnost su i radne navike i vještine. Djeca će ih usvojiti ukoliko od najranije dobi bude izložena malim zadacima koje treba obavljati. Naravno da ne očekujemo od četverogodišnjaka da opere prozore, ali trebalo bi postati pravilo, a ne izuzetak, da igračke nakon igre pospremi u kutiju.
Također, djecu od najranije dobi možemo uključivati u sve kućanske poslove poput zajedničkog pravljenja kolača, pomaganja pri vješanju rublja, pospremanju prostorija…
Neka dijete uvijek bude blizu vas i promatra što radite, a vi ga na jednostavan način pokušajte uključiti u sve što radite. Na taj način dijete će učiti prema modelu, razvijat će radne navike i vještine kao što su urednost, organiziranost, preciznost i točnost.
Sve navedeno bitno nam je kasnije kod polaska u školu jer se dijete s razvijenim radnim navikama i vještinama neće buniti na obavljanje školskih zadataka i pisanje domaćih uradaka, bit će organiziranije te će paziti na svoj školski pribor.
Pozitivne socijalne interakcije
Djetinjstvo je razdoblje kada se formira naša ličnost i o njemu uvelike ovisi kakva ćemo osoba biti u odrasloj dobi. U djetinjstvu učimo i rastemo, ali se i emocionalno razvijamo.
Pravilna regulacija emocija dovodi do razvoja zadovoljnog djeteta te mu unapređuje vršnjački status. Već prilikom polaska u vrtić, može doći do određenih problema u stvaranju pozitivnih vršnjačkih odnosa što može uzrokovati tjeskobu i usamljenost, čak i u ranom djetinjstvu.
Zbog toga je važno tijekom rada s djecom pokloniti pozornost socijalnom razvoju i tome kako djeci pomoći da razviju i unaprijede socijalnu kompetenciju.
Roditelji bi, kao primarni model socijalnog razvoja djeteta, dijete trebali neprestano podučavati lijepom ponašanju, a najbolja metoda za to je razgovor. Potrebno je djetetu objasniti koja ponašanja su poželjna i zašto, ali ujedno objasniti i posljedice negativnih ponašanja (Shapiro, 1998).
Također, bitno je djetetu naglasiti važnost isprika i nastojati da se u njemu probudi istinski osjećaj da se treba ispričati. Sve to potrebno je potkrijepiti primjerima koji će odgovarati djetetovoj dobi i njegovom stupnju kognitivnog razvoja, npr. „Podijelio si s Majom čokoladu i ona je sad sretna. To je jako lijepo od tebe!“ ili „Maja je tužna jer nisi s njom podijelio čokoladu. Bilo bi dobro da joj se ispričaš i daš čokoladu kako bi prestala plakati.“.
Da bi dijete ostvarivalo pozitivne socijalne interakcije svakako je bitno da je usvojilo vještine čekanja na red i tolerancije na frustracije.
Čekanje na red važno je u grupnom procesu i školskom okruženju, a dijete predškolske dobi trebalo bi regulirati svoje ponašanje i impulzivnost te biti sposobno odgoditi zadovoljavanje svojih potreba.
To se može vježbati u svakodnevnim situacijama te je važno da svi članovi obitelji koji sudjeluju u odgoju djeteta budu dosljedni.
Tolerancija na frustracije pomaže djetetu da se nosi sa stresom, u početku su to „bezazlene“ stvari poput gubljenja u društvenim igrama, a kasnije nošenje sa školskim izazovima i mogućim povremenim neuspjehom.
U ovakvim situacijama često starija braća ili sestre izvuku „deblji kraj“ jer ih često opominjemo: „Moraš biti popustljiviji/a!“ ili „Pa on/ona je mali/a!“, no zapravo nismo svjesni da time prezaštićujemo mlađu djecu i onemogućavamo im prirodan razvoj tolerancije na frustracije jer zapravo sklanjamo sve frustracije i prije nego što su se dogodile.
Naravno da to ne znači da ih neprekidno moramo izlagati frustracijama kako bi „ojačali“, već trebamo pronaći zdravu dozu frustracije i balans između uspjeha i neuspjeha kako bi dijete naučilo da su i neuspjesi sastavni dio života.
Znam da su mnogi roditelji zbunjeni prilikom upisa u školu, posebno ukoliko se radi o prvom djetetu te se nadam da sam vam dala odgovore na neka pitanja koja si postavljate.
Sigurna sam da je vaše dijete, tijekom predškolskog programa, jako dobro uvježbalo sve što treba znati pri upisu u školu i nema potrebe da strepite od tog strašnog dana. Pred vama je još nekoliko mjeseci bezbrižnog „neškolskog“ života i ono najvažnije što možete učiniti u tom pripremnom periodu je da volite svoje dijete i igrate se s njim.
