Dugo sam se pripremala, educirala i, iskreno, odgađala pisanje ovog članka iz razloga što smatram da su u našim školama sve češće specifične teškoće učenja i stoga o njima treba govoriti odgovorno i jasno.
Međutim, nužno je udijeliti savjet kako učiteljima, tako i roditeljima koji se često pitaju na koji način olakšati svome djetetu.
Roditelji se odjednom nađu suočeni s papirom koji tvrdi da njihovo dijete ima jednu (ili više) teškoća u učenju i ovdje nastaje nevjerica, neznanje, a nerijetko i otpor. Zato je nužno dijeliti znanje, savjete i izazove pa sam prije pisanja teksta dobro proučila dostupnu literaturu, razgovarala s logopedom te sve objedinila svojim znanjem.
Ovo je nekoliko mojih rečenica i savjeta kao učiteljice, ali zajedno jedni drugima možemo pomoći pa pozivam sve da u komentare napišu svoja iskustva i savjete.
Navedene teškoće dijele se na tri osnovne skupine: disleksija, disgrafija i diskalkulija. O svakoj od njih imam želju pisati posebno zato što, iako često idu ruku pod ruku, zaslužuju posebnu pažnju i objašnjenje.
Iz tog razloga, ovaj tekst dijelim na tri dijela, a prvi dio posvećen je možda najčešćoj i najpoznatijoj teškoći u učenju – disleksiji.
Što je disleksija?
Disleksija je poremećaj učenja koji se očituje kao sklop kroničnih teškoća u procesu čitanja odgovarajuće brzine s obzirom na dob i često je popraćena nerazumijevanjem teksta.
Ovaj poremećaj također podrazumijeva neke teškoće orijentacije te otežano tumačenje prostornih odnosa.
Učenici s disleksijom razlikuju se od ostalih vršnjaka po duljini usvajanja čitanja i pisanja, sposobnosti dekodiranja, razumijevanja te povezivanja. Bitno je shvatiti da disleksija nije posljedica kognitivnog deficita, već su disleksičari osobe prosječne ili iznadprosječne kognitivne sposobnosti i inteligencije.
Suvremena istraživanja kažu da disleksija nastaje uslijed preklapanja perceptivnih procesa, čime je narušena uspješnost percepcije i fonološke obrade informacija te kratkotrajnog pamćenja.
S druge strane, disleksija ima i svoju pozitivnu stranu. Naime, poznato je da djeca s disleksijom vrlo dobro rezoniraju, kreativna su i mijenjaju točku stajališta pri pronalasku rješenja te je takve sposobnosti itekako poželjno naglasiti u radu s njima.
Prvi simptomi disleksije
Prve simptome disleksije najčešće se uoči u nižim razredima osnovne škole, iako neki mogu uočiti već u predškolskoj dobi za vrijeme grafomotoričkih predvježbi, no najčešće je to ipak od prvog do trećeg razreda osnovne škole. Tada se počnu primjećivati izvjesne teškoće u čitanju i pisanju fonema te izgovoru glasova.
- Učenik najčešće zaostaje u praćenju zadataka u odnosu na svoje prijatelje iz razreda i potrebno mu je više puta ponavljati kako bi shvatio što se od njega u zadatku očekuje.
- Isto tako, prilikom diktiranja i pisanja teksta primjetna je nedosljednost u pisanju slova (izostavljanje slova, miješanje slova, zamjena sličnih slova b-d, p-b, l-lj).
- Tehnika čitanja je bitno slabija od očekivanog za tu dob. Čita sporo, u sebi pa na glas te razumijevanje izostaje.
- U artikulaciji je prisutna omisija fonema „l“ te nedostatna diferencijacija fonema „l, lj, j, b, d“ što dovodi do teškoća u izgovoru. Često jednu riječ mijenja drugom ili promijeni slijed riječi.
- Iako ulaže trud, on često nije popraćen uspjehom.
Ove teškoće popraćene su i psihološkim promjenama, no svaki učenik je individualan te ovdje ne možemo govoriti o pravilnostima.
Prvi korak u pomoći kod disleksije – savjeti učiteljice
U terapiji specifičnih teškoća u čitanju i pisanju vrlo važnu ulogu imaju učitelji. Često je upravo učitelj prva osoba koja otkriva djetetove teškoće i ima dužnost na to ukazati roditelju.
Ovdje je NUŽAN partnerski odnos roditelja i učitelja jer jedino se tako može omogućiti učeniku kvalitetan rast i razvoj.
Da bi se dokazala prisutnost disleksije i eventualno moglo prijeći na individualiziranu nastavu, nužno je pribaviti nalaz specijalista. To znači da roditelj s djetetom odlazi u bolnicu na specijalističku obradu i dobiva nalaz s konačnom potvrdom i anamnezom bolesti.
Tada kreće procedura u kojoj je najvažnije biti strpljiv. Sustav je ponekad trom i spor, a učitelji su prisiljeni čekati službenu papirologiju kako bi mogli u radu početi s individualiziranom nastavom.
Što je individualizirana nastava?
Roditelji se često boje ili pružaju otpor korištenju individualizirane nastave, što je za razumjeti. Nije jednostavno prihvatiti činjenicu da njihovo dijete mora činiti nešto drugačije od drugih.
Ali ako pogledamo veće dobro, onda je individualizirana nastava najbolje što se vašem djetetu moglo dogoditi.
Nema ništa gore od puštanja učenika da propada u sustavu koji je napravljen „za svih“, a toliko je „individualaca“ u jednom razredu.
Dijete postaje demotivirano, tužno, raste osjećaj neuspjeha i manje vrijednosti jer ne može sustići svoje prijatelje onoliko koliko bi htio.
Zato je tu individualizirana nastava. Naime, radi se o nizu postupaka koje učitelji u svom radu mogu primjenjivati kako bi razvili vještine kod učenika sa specifičnim teškoćama učenja.
Neke od tih vještina su mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u razredu, sposobnost razumijevanja uputa, traženje pomoći ako je potrebna, odgovoran odnos prema rezultatima svoja rada i brojne druge.
Upoznajući se sa problemom disleksije, učitelj može pravovremeno djelovati brojnim strategijama.
- Važno je znanje provjeravati i usmenim putem, a ne ga bazirati isključivo na pismenoj razini te jasno objasniti ciljeve ocjenjivanja.
- Poželjno je također djetetu davati zadatke gdje može iskazati svu svoju kreativnost te uvijek zadatke dijeliti u manje skupine informacija.
- Od učitelja se očekuje da pohvali učenika, potiče ga i hrabri, upravo zato što je to najbolja motivacija, te da koristi različita pomagala i daje učeniku dovoljno vremena za izvršenje zadatka.
- Pišući riječi na ploči različitim bojama, označavajući prefikse, osnovu i sufikse bolje se pamte oblici riječi što je vrlo korisno za učenika s disleksijom.
- Nastavne materijale poželjno je pisati u fontu većem od 12 pt, povećati razmak te margine.
- Vrlo su važne i kognitivne mape jer pomažu djetetu vizualno upamtiti cjelinu.
- Također postoji poseban postupak za slovkanje u kojem učitelj napiše riječ i pročita je djetetu. Dijete ponovi riječ, a zatim piše izgovarajući slova i na kraju još jednom ponovi riječ. Taj postupak naziva se SOS (simultano oralno slovkanje).
- Jedna od korisnih metoda također može biti povremeno slušanje CD playera sa tekstovima kako bi ih dijete lakše upamtilo.
Dakle, individualizirana nastava zapravo podrazumijeva niz postupaka koji će vašem djetetu olakšati učenje i time ga motivirati i pružiti mu osjećaj samopouzdanja u učenju.
Dodatni savjeti roditeljima
- Rad sa stručnjacima – Učenici s disleksijom neizostavno trebaju pomoć logopeda koji im može olakšati usvajanje gradiva. Vrlo je važno da se dijete već od predškolske dobi uključi u logopedski tretman te prođe psihološko ispitivanje. Učitelj i roditelj zajedno sa stručnim suradnicima poput logopeda, defektologa, pedagoga, psihologa i sl. trebaju trajno surađivati na način da se osiguraju odgovarajući postupci, sredstva, metode i uvjeti rada kako bi se djetetu olakšala nastava.
- Prihvatite savjet – Važno je da roditelji shvate, razumiju i prihvate učiteljev savjet i brigu o njihovom djetetu te samu djetetovu teškoću. Danas djeluje puno udruga (npr. Hrvatska udruga za disleksiju) i održavaju se razni seminari o specifičnim teškoćama u učenju te se kroz te razne aktivnosti roditelji mogu dodatno educirati. Učitelji i roditelji zajednički trebaju dati djetetu do znanja da su mu na raspolaganju i da mu žele pomoći te pružiti osjećaj povjerenja u njegove sposobnosti. Učitelj će upoznati dijete sa potencijalnom teškoćom, a na roditelju je zadatak da okolinu (obitelj i prijatelje) upozna s djetetovim problemom i potrebama.
- Educirajte se – najbolje ćete pomoći svome djetetu tako da se i sami educirate o tome što mu treba. Čitajte ovakve članke, savjete, pitajte stručne osobe, tražite pomoć.
Evo nekoliko savjeta sa stranice HUD-a:
- skrbiti se da dijete savjesno izvršava obaveze koje može
- stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje – ne samo povezano sa školskim obvezama
- biti strpljiv, ne “kažnjavati” ga za nešto što ne može (barem ne onako kako bismo mi željeli)
- u odnosima i radu biti kreativan i pozitivan, uporan i dosljedan
- pokušati mu organizirati “režim dana”, podjednake uvjete
- povremeno pročitati umjesto njega glasno, da bi razumio, ali i čuo vrednote jezika pri glasnom čitanju
- ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (dostatne su već školske i logopedske)
- truditi se da mu tekstovi i štiva budu privlačni kako bi ga to dodatno motiviralo
I na kraju, sretno i polako, dragi roditelji. Vjerujte u njih, pružite im podršku, budite tu za njih. Sjetite se:
